RSS
Newsletter
Prijavi se!

Društveno odgovorno poslovanje – KUEHNE & NAGEL – UPOŠLJAVANJE PROSJEČNO 40 OSOBA S POTEŠKOĆAMA

Društveno odgovorno poslovanje – KUEHNE & NAGEL – UPOŠLJAVANJE PROSJEČNO 40 OSOBA S POTEŠKOĆAMA

Tvrtka KUEHNE & NAGEL iz Zagreba pionir je i jedan od najvećih poslodavaca za osobe s posebnim potrebama.

Mnogima, nekad ih je bilo 60, značila je toplo utočište, mjesto gdje  mogu „konačno pošteno zarađivati za svoju agzistenciju“. Nitko sretniji od njih!

Tvrtka Kuehne & Nagel osnovana je 1890. u Bremenu, s djelatnošću pretovarnih lučkih poslova i otpreme roba. Osnivači su bile obitelji Kuehne i Nagel. U burnoj prošlosti tvrtka je prolazila kroz uspjehe i krize, da bi danas bila jedna od najvećih i najuspješnijih otpremničkih kuća u svijetu. Prihod korporacije je 2009. iznosio 17,6 milijardi CHF, a tvrtke - kćeri u Hrvatskoj 137 milijuna kuna. Djeluje u 110 zemalja, ima više od 54.000 zaposlenika, a sjedište joj je u Švicarskoj.

U Hrvatskoj je započela s radom 1992. s tri zaposlena. U 2010. , kad se piše ovaj članak, mi smo jedna od vodećih i najuspješnijih otpremničkih kuća u Hrvatskoj s više od 200 stručnjaka za obavljanje međunarodnog i domaćeg zračnog, pomorskog, cestovnog i željezničkog prometa, te poslova skladištenja i distribucije roba.

 

2003. – početak lijepe priče !

 

Nazvao me Jadranko, direktor logistike naše najbolje stranke. Kaže:"Emile, imam dobar prijedlog. Možemo ga zajedno razmotriti i sigurno ćeš ga prihvatiti." Nastavlja: "Vi za nas obavljate raznovrsne posliće koje u vašem susjedu DM-u obavljaju osobe s manjim intelektualnim poteškoćama. To biste mogli i vi pokušati, zar ne?"

Malo mi se zamračilo pred očima. Pomislih: "Ionako imamo premalo posla i za naše stalne zaposlenike, samo mi još trebaju dodatni troškovi i dodatni problemi s novim nepoznatim ljudima." Nisam znao čemu idem ususret, pa sam malo "puhao i na hladno".

Zaprepašteno čuh svoj glas kako spremno odgovara: "Nema problema, pokušat ćemo!"

 

Sljedećeg jutra stiže Jadranko s mladom zgodnom djevojkom, koja se predstavlja kao voditeljica Udruge za promicanje inkluzije iz Zagreba. Odmah me počinje uvjeravati kako mi nećemo imati nikakvih problema, da će ona sve sama organizirati, da... Pomislio sam: ovu bi trebalo uzeti ovdje za direktora. Jadranko se smješka, mene nešto steže u želucu.

 

Dogovor je postignut. Prva grupa od pet osoba, u pratnji svoga radnog asistenta, dolazi u naše hale već u ponedjeljak. Ugovori o suradnji, odgovornosti i cijeni rada potpisani su. Avantura može početi. Bilo je to u ožujku 2003. godine. Prvu je postavu činilo pet novih kolega: Marija Kozarić, Tomislav Čleković, Zehra Nukić, Ivica Britvec i Božidara Nukić.

 

Pratim što se događa. Stalni zaposlenici, iako na vrijeme obaviješteni o novim kolegama, u čudu promatraju smetene i nespretne nove suradnike. Ubrzo se situacija stabilizira. Novi ljudi su sve spretniji, dolaze na vrijeme, ne bježe na "čik pauze" kao naši stalni, "rutinirani" zaposlenici, pristojno razgovaraju, dolaze na vrijeme na organizirani gablec, sami dolaze i odlaze s posla ... Mlada voditeljica Marijana redovito dolazi provjeravati, pita za eventualne probleme.

 

Zanimljivo – posla ima sve više, zapošljavamo nove radnike i organiziramo prihvat nove grupe iz inkluzije.

Do kraja godine već ih imamo dvadesetak. Na Božićnom domjenku prvi započinju ples, pjevaju s tamburašima i pristojno odlaze kućama oko 22 sata, bez ispijene kapi piva ili drugog alkohola.

 

Sljedeće mi godine prijateljica Anđelka, defektologinja iz Centra za rehabilitaciju Zagreb kaže da u svojim radionicama imaju previše osoba i da bi im rad u našoj tvrtki dobro došao za socijalizaciju, izgradnju dodatnih vještina, a nešto bi i zaradili.

Pristajem.

Dolazi i mlada defektologinja iz "Zagorske škole" iz Zagreba. Kaže da njihove učenike, koji su završili neke zanate, rijetko tko hoće zaposliti. A djeci (i roditeljima) treba stalni posao i, naravno, novac za život.

Kud svi, tu i oni.

U međuvremenu se stvar polako zaokružuje na današnjoj razini – trajno zapošljavamo sedam osoba s intelektualnim poteškoćama, a za njih od društva dobivamo i određene poticaje. Još 50-60 osoba redovito dolaze raditi u organizaciji spomenutih organizacija. Radno vrijeme trajno zaposlenih je šest sati, a drugih četiri sata na dan. Svi oni rade na poslovima etiketiranja proizvoda uoči otpreme poznatom naručitelju. U početku, dok se privikavaju na novu sredinu i svladavaju tehnologiju posla, s njima su u našim halama njihovi radni asistenti – voditelji, koje je angažirao Centar za rehabilitaciju.

 

Uspjeli smo! Javnost to vidi i voli.

U Večernjem listu od 21. travnja 2010. naša je priča nekoliko puta opisana javnosti. Sve ono što mi i sami dobro znamo, jer je to očigledno, a što nam ovi naši suradnici neće reći ili nemaju prilike, mogao sam lijepo pročitati u novinama.

"Volim ponedjeljak... Bila sam presretna kas su me zaposlili. Obožavam svoj posao, s kolegama se slažem super. Sjedim pored najbolje prijateljice, radni asistenti i šefovi su s nama jako dobri. Što da kažem – volim ponedjeljak!" – smije se 25-togodišnja Doris Leporić, jedna od sedam prvozaposlenih u Kuehne & Nagel. Biserka Samodol, koja u Svetoj Nedelji radi već četiri godine kaže: " Ostala bih ovdje do kraja života." Ona je prije ovog iskustva završila za pomoćnu kuharicu i, nažalost, provela četiri godine na burzi. Sve se promijenilo kad ju je otac odveo na radionicu Centra za rehabilitaciju, posredstvom kojeg je došla do ovog posla koji, eto, traje već četiri godine. Njezina je velika želja da se u Kuehnu & Nagelu uspije zaposliti i njezin dečko Domagoj, član Udruge za promicanje inkluzije.

 

Moji suradnici, menadžeri su prihvatili novost i sad je to dio naše svakodnevice. U početku su ih malo više brinule sve te stvari koje bi mogle predstavljati probleme: organizacija posla, sigurnost, suradnja, no, kako je vrijeme odmicalo, brige su se topile. Pozitivne su strane ove prakse za našu tvrtku, ove radnike i društvo u cjelini sve više izlazile na površinu.

Kao radnici, oni su skromni, radišni, pouzdani. "Vidi se da im posao puno znači i da ga ne žele izgubiti" – kazao je u Večernjem listu moj suradnik Dario Jagar, rukovoditelj naše logistike. Radnici se dobro slažu, nema ni svađa ni trzavica, među mnogima su se razvila prava prijateljstva.

 

Znamo da je ova praksa dobra svima. Našoj organizaciji jer ima dobre zaposlenike, a njima jer imaju posao, sami zarađuju za život, socijaliziraju se, uče i razvijaju. Ponosni smo i zbog dobrobiti koju činimo ljudima i društvu u cjelini.

Naši regionalni voditelji iz Beča i Hamburga odobravaju i potiču ovakav način zapošljavanja, ali uz stalnu napomenu da pazimo na sigurnost pri radu, odgovornost i sl.

 

Proglašeni smo i "Poslodavcem godine za 2008. godinu" u kategoriji velikih poduzeća. Na dodjeli nagrade sadašnja predsjednica Vlade, ondašnja ministrica, gospođa Kosor, dodjeljuje meni i našem miljeniku Božidaru (s Down sindromom koji se lako prepoznaje ) plaketu i nagradnu skulpturu. Sljedećih dana na internetu izlazi slika s tekstom: "Ministrica predaje nagradu direktoru Emilu Justiniću".

Naravno, na slici nisam ja nego Božidar. No kakva je razlika? Nikakva! On je zaslužan za nagradu jednako kao i tvrtka ili ja. To što i fizički nismo slični, zar je to važno?

 

Danas smo nakon dugotrajnih i napornih pregovora s našom najvećom strankom u skladišnom poslovanju dobili obavijest da nećemo nastaviti dugogodišnju uspješnu suradnju.

 

Što to znači? Gubitak najmanje 25 radnih mjesta, možda otkazi, smanjenja plaća?

Što nam je činiti? Truditi se da pronađemo i u ovim teškim vremenima stranke koje će popuniti nastale praznine u poslovanju. I što još?

Pa zaposliti još više suradnika s poteškoćama.

 

KAKO SE STVARI ODVIJAJU U 2015.,  I ŠTO ĆE BITI ?

 

U gornjoj priči koju sam kao svoj stručni prilog objavio u knjizi Vođenje i motiviranje ljudi, 2010., u izdanju tvrtke M.E.P. d.o.o.,  prepoznaje se entuzijazam i jedna velika težnja ka gradnji jednakih mogućnosti za pristup radu svim skupinama i osobama, pogotovu onim s poteškoćama i posebnim potrebama. Njime je naprosto nemoguće ostvariti to pravo i nadanje, - da se trajno zaposle. U razdoblju od 2003. pa negdje do 2013.,  naša tvrtka KUEHNE NAGEL pružila je mnogima od njih gostoprimstvo, dala konkretnu priliku da se iskažu i dokažu, sami zarade svoj mjesečni novac. Uključili smo ih u rad tvrtke, prihvatili kao kolege, družili se s njima kao da su odvuvijek s nama, znajući kako i koliko im je to dragocjeno. Uz to željeli smo da naš primjer bude poticaj drugim tvrtkama – neka i one pronađu jednake ili slične puteve integracije tih ljudi, većinom mladih, u redoviti radni proces.

No...

Već i prilikom pisanja te priče nazirala se ozbiljnost nadolazeće ekonomske i gospodarske situacije u svijetu i Hrvatskoj. Nametalo se pitanje - kako dalje upošljavati osobe sa posebnim potremama dok istovremeno prijeti otpuštanje nekim našim stalnim zaposlenicima. Optimizam se održao otprilike do polovine 2014., kad je puna realnost nove situacije postala posve očigledna. Nemoguće je bilo izbjeći ili amortizirati posljedice. Ulaskom Hrvatske u EU glavnina poslova na kojima smo dotad zapošljavali ovu populaciju naglo nestaje, kao etiketiranje , preslagivanje i sl. Naša se situacija i poslovno mijenja, što je opet bitno za ovu priču: broj zaposlenih je danas manji – 162, ukupni prihod također - 143 milijuna kuna.

 

Danas imamo malu i rijetku potrebu za angažmanom dodatne radne snage. U našoj sredini sada je šest stalno zaposlenih iz ove grupe. Oni i dalje marljivo rade, osjećaju tvrtku kao svoj drugi dom. A stalni zaposlenici tvrtke navikoše se na novu situciju – možda ni ne primjećuju išta novo u radnom procesu.

Malo statistike o razdoblju 2003. - 2014.: mimo redovno zaposlenih, tvrtka Kuehne Nagel zapošljavala je u prosjeku cca 40 osoba sa intelektualnim poteškoćama na povremenim poslovima – cca 168 radnih dana na godinu. Nekad je izvanjskih radnika s posebnim potrebama bilo i po 60 – dakle 30% u odnosu na broj stalno zaposlenih. Čini se da smo po tome bili prvi u Hrvatskoj.

Danas u gradu nerijetko sretnem osobe iz ove grupacije. Pozdravimo se, pitaju me ima li posla, govore kako su im dani rada kod nas bili najsretniji dani u životu.

Aktivisti iz Udruge za promicanje inkluzije kao i zaposlenici Centra za rehabilitaciju Zagreb redovito nas kontaktiraju pitajući za mogućnosti ponovnog zaposlenja njihovih ljudi. A ja im nekako nesigurno odgovorim - možda će se već nešto naći, ako ne kod nas a ono kod nekog drugog poslodavca...

Pripremajući se za skori odlazak u mirovinu, rezimiram i preslagujem tu „negdje gore“ mnogo toga. Pa se često se i upitam - jesam li mogao i trebao više za njih učiniti.

 

Emil Justinić, direktor KN

Travanj, 2015.

Najveća poslovna knjižara u jugoistočnoj Europi

Tvrtka M.E.P. d.o.o. dobila uglednu nagradu za knjigu-planer Učinkovit menadžer

Naša preporuka

Za Vaš godišnji odmor

Izrada web stranica WEB marketing