RSS
Newsletter
Prijavi se!

Intervju s GORANOM TUDOROM u knjizi „INTERVJUI 100 HRVATSKIH LIDERA“

Intervju s GORANOM TUDOROM u knjizi „INTERVJUI 100 HRVATSKIH LIDERA“

Intervju sa GORANOM TUDOROM* u knjizi „INTERVJUI 100 HRVATSKIH LIDERA“, autorice Jasminke Samardžija (2013) 

*Goran Tudor je direktor tvrtke M.E.P. d.o.o. , autor, predavač, poduzentik, menadžer – po obrazovanju magistar strojarstva i bakalerous ekonomije 

 

 

Koje događaje smatrate ključnima za razvoj Vaše karijere i opišite što je u tim događajima bilo posebno?

Meni su rad i stvaranje puno, skoro sve, uz veliki trud da i drugo ne zanemarim. U tome prepoznajem sebe u pet uloga: menadžer, autor, predavač, poduzetnik, aktivist za opće dobro. Od mladosti stalno sam menadžer, rukovoditelj, puno puta. Jednostavno dogodi se, usprkos tome što ja uopće nisam osoba koja se gura i voli prve redove, status, moć. Važnija za ovu stvar je činjenica da pripadam ljudima orijentiranima na akciju, rješavanje problema, poboljšanja, zajedništvo i tim. I onda, ljudi mi daju povjerenje. Druga važna značajka koja je jako utjecala na karijeru i podržavala je stalno jest  puno učenja, čitanja, misaonog djelovanja. Iz te težnje došla su i tri fakultetska indeksa: Fakultet strojarstva i brodogradnje (diplomirani inženjer), Ekonomski fakultet (bakalerous) te poslijediplomski studij iz marketinga, na kojem sam dao sve ispite, mnogo naučio i doista sazrio, ali ga formalno nisam priveo kraju. Ta mi titula sad nije važna. Danas u svojoj „vlastitoj režiji“ izučavam psihologiju, sociologiju, filozofiju, povijest i poeziju. Neki dostignu sreću u učenju i čitanju pa se eto i meni srećom ta dogodila.Prva ključna godina je 1976. Diplomirao sam i zaposlio u privredi, u tvornici Rade Končar Transformatori, što je značilo raskid sa dotadašnjim poluprofesionalnim radom u društvenim organizacijama. Velika sretna odluka! Upoznao sam proizvodnju, proizvodnja je početak svega, najveće stvaranje. Druga sretna okolnost - direktor lokacije transformatora mr. Vitomir Kovačec rasporedio me onako mlada na mjesto voditelja organizacijske djelatonosti koja je sa mojim dolaskom i utemljena. Bojim se sada i pomisliti što bi bilo sa mojim životom i svime ovime što jesam sada da sam kojim slučajem bio raspoređen na poslove konstruktera ili tehnologa. Naime, ja uopće nisam „tehnički tip“. U nekoliko godina razvio sam sektor informatike i organizacije, sakupio dobar tim mladih istogodišnjaka, i onda 1984. slijedom više okolnosti nasljeđujem mog velikog prethodnika Kovačeca na mjestu direktora Radne organizacije Končar Transformatori, sa 2200 djelatnika. Imao sam tada 34 godine, bolje bi bilo da je bila koja godina više. Sada znam kako se mudrost, cjelovitost i proaktivnost itekako dobivaju iskustvom i godinama. Bili smo potpuno izvozno orijentirano poduzeće, najveći izvoznici na zapadno tržište u Zagrebu, što je bila velika stvar, istovremeno i muka. To nas je koštalo u svakom smislu, za fond plaća malo je ostajalo. A mislim da ni objektivno nismo tada bili spremni za toliki konvertibilni izvoz, ni tehnologijom, ni znanjima, ni modelom samoupravljanja koji je u nekim elementima kočio poslovnost. Naša mlada rukovodna i stručna ekipa doista se brzo razvijala pa smo u tim važnim godinama stalno investirali, stabilizirali bazu od 200 VSS djelatnika (nekad je fluktuacija njih bila 20%, a na mom odlasku 7% godišnje). Bili smo prvi u Jugoslaviji u inventivnom radu - dostigli smo razinu Amerike, a isto tako bili smo među pionirima u brzoj primjeni internacionalnih standarda ISO 9001., koji su bili usvojeni tek tri godine prije, 1987. No, krajem 80-ih svjetskom scenom i našom državom valjali su se teški problemi koji su išli ravno i na nas. Nestajalo je jugoslavenskog tržišta, ulaganja u energetiku u svijetu stalno su padala, a s time i narudžbe, cijene ključnih materijala (bakar, željezo, nafta) porasle su decenijskim skokom. Kraje 1990. cijeli se Končar konačno slomio, gotovo svi radnici završili na burzi. I ja sam otišao tada. Nekoliko godina poslije, možda do 1995., završen je ozbiljan preustroj naše bivše radne organizacije u tri samostalna poduzeća za proizvodnju transformatora. Odlični kadrovi, solidna tehnologija i izvozna iskustva bili su velika prednost i započinje njihov uspon prema svjetskoj razini. Vjerujem da su i danas opet najveći zagrebački izvoznici. Moram pocrtati: graditelj najdubljih temelja za taj konačni današnji uspjeh transformatora bio je moj prethodnik direktor Vitomir Kovačec koji je afirmirao moderni inženjerski pristup. Volim to uvijek pocrtati, ništa ne nastaje iz ničega i odjednom. Moja generacija je na to nadogradila poslovnost, modernu organizaciju i pojačala tehničke predispozicije za izvoz  i to smatram svojom „ciglicom“ trajno ugrađenom u tu industriju. Novi današnji direktori - Ivan Milčić (Energetski Transformatori), Ivan Klapan (D&ST) i Ante Rogoznica (Mjerni transformatori, podržani odličnim stručnjacima i randicima napravili su od 1991. velike pomake, tako da današnja grupacija transformatora ulazi u red vodećih tvrtki u Hrvatskoj. Transformatori čine 70% prihoda Končara, 90% izvoza i donose najveći dio dobiti Končar grupe. Dok je 1990. lokacija transformatora činila jedan posto svjetske proizvodnje sad je to dva posto. Volim sve to uvijek naglasiti, jer proizvodnja i industrija se motarju stalno promovirati, pogotovu ona međunarodno uspješna.Moja druga karijera, ona poduzetnička, počinje 1990. Odlazim iz Končara i započinjem novi posao, bitno različit od dotadašnjeg. Rekao sam si: „Što ću sada, što znam raditi i ponuditi drugima?“ Znao sam da dobro vladam poslovnim vještinama pa je razvoj menadžmenta postao moj novi posao. Počeo sam zahvaljujući poznanstvu sa Miodragom Šajatovićem pisati članke u prilogu Poslovna srijeda Večernjeg lista, , zatim držati i seminare i tako zarađivati za  život obitelji, što je bilo jako važno jer sam tada bio 13 mjeseci na burzi. Godine 1991. osnovao sam M.E.P. d.o.o. – tvrtku za razvoj menadžmenta. Imao sam velikih prednosti koje i danas osjećam – iskustvo menadžerske prakse, industrijske sredine, tržišne utakmice. Onda sam na jednom izletu uz potok Grdanjci povrh Bregane kazao supruzi: „Napisat ću knjigu o poslovnom pregovaranju jer sam u tome u Končaru stekao ozbiljno iskustvo.“ Bili smo uzbuđeni, osjetili smo „dobru priliku“. Tako je i bilo, knjiga „Kompletan pregovarač“ postala je totalni hit. Nešto kasnije postajem pravim nakladnikom kad je M.E.P. objavio prvu knjigu Majde Rijavec - „Uspješan menadžer“. Potom smo objavili i Srićinu knjigu „Inventivni menadžer“. Znali smo dobro pogoditi temu i ostvarili velike naklade. Mislim da smo tim nakladničkim poslom bili na veliku korist prvim rukovoditeljima u tadašnjoj tranzicijskoj Hrvatskoj. I onda dolazi 1995., moj najveći nakladnički i autorski pothvat: „Učinkoviti menadžer“, knjiga-godišnji planer. Taj godišnjak na 160 stranica slavi ove godine jubilej - 20 godina. Uspio je zbog načela i životnih koje zastupa, stalnih poboljšanja, dobrog tima, zanimljivog koncepta, ima širok krug čitatelja i tvrtki-klijenata. Koliko znam, nema slične edicije u Europi pa mogu reći - zadovoljan sam svime time, posebno jer sam joj ja „i mama i tata“. Tih godina, 1993., u partnerstvu sam osnovao svoju drugu tvrtku VIZA MG d.o.o., iz koje sam poslovno izašao 2007.U godini 2000. u M.E.P. je došla sestra Ana koja je u Ulici grada Vukovara razvila naš novi sektor - MEP Hrvatski centar menadžerske knjige, što ocjenjujem vrijednom poslovnom ali i kulturnom činjenicom. Na jednom mjestu smještena je sva ponuda poslovne hrvatske literature, možda 1000 naslova. Volio bih da se to razvija, a hoće li nisam siguran jer recesija ne voli ni knjige ni edukaciju. Stanoviti zaokret bila je i  2009. godina, kad M.E.P. počinje više raditi na promociji društveno odgovornog poslovanja, a ja osobno na dobrotvornim aktivnostima. Često držim besplatne seminare za ravnatelje hrvatskih gradske knjižnice, dječjih vrtića, srednjih škola, i dobro se sa time osjećam. Drago mi je da zajedno sa sestrama Mirom i Anom  od 2011. vodim MIJELOM CRO - Udrugu za podršku oboljelima od multiplog mijeloma (plazmocitoma). Od te rijetke i zloćudne bolesti nedavno je umro predsjednik Sabora Boris Šprem. Naše inicijative idu u smjeru primjene moderniih lijekova u RH, edukacije i podrške bolesnicima. Dosta smo napravili u 2013. Ako uspjemo, oboljeli će dulje i kvalitetnije živjeti.  U 20 godina napisao sam 14 knjiga, pola stručnih, pola općeg tipa. Volim pisanje, možda i previšem zapisujem. Danas je to moj hobi, oblik izražavanja i samoostvarenja. Moja zadnja, uvjetno kazano „treća, karijera“ počinje oko 2010., kad se u jedno spajaju moj posao i hobi. Onako kako slikar sjedne za platno, pijanist za klavir, tako i ja sjednem za računalo i kažem si „Sada ću dva sata svirati, odnosno pisati.“ Pa i udaranje prstima po tipkovnici podsjeća na klavir, zar ne? Zrelost pisanja koju sada osjećam dio je ukupnog razvitka koji me veseli. Zastupam ideje humanog menadžmenta i boljeg svijeta, ljudi to prihvaćaju. A to nije samo posao, to je poziv. Radeći postajem.

Kojeg se događaja iz djetinstva sjećate?

Moje je djetinjstvo bilo sretno, u Zadru i Vrani povrh Biograda. Imao sam veliki osjećaj slobode da se bavim svime što me zanimalo. Kad bih izašao iz kuće igrati se nisam znao gdje ću završiti - kilometar lijevo ili desno, na sjever ili na jug od kuće. Posebno sretan bio sam kad sam dobio prvi bicikl, sa 13 godina. Unaprijed sam obilježio i izgradio staze kud ću se s njime voziti po okolici. Drugi puta sam sa prijateljima sagradio i sanjkalište, ali uzalud, jer je snijeg u Zadru padao sva pete godine. I u obitelji i u školi imao sam osjećaj slobode, prihvaćenosti, rasta u miru, što držim ključnim za svako sretno odrastanje. Nažalost, mnoga djeca danas to ne mogu uživati.

Čime su se bavili Vaši roditelji i što ste naučili od oca, a što od majke?

Majka je bila popularna nastavnica domaćinstva, držala je tečajeve za mnoge žene Zadra. Od nje si mogao učiti gostoprimstvo i brigu za drugoga, plemenitost. Bila je širokog interesa. Podržavala je moje talente - talent za slikanjem, pa smo zajedno nacrtali sliku u ulju u mojoj desetoj godini, pa onda i talent za pisanjem, pa smo složili moju prvu pjesmu o proljeću i poslati je u list Radost. Dok je majka bila usmjerena obitelji, otac je bio sav u poslu. Bio je agronom, top menadžer, tri puta. Od njega si mogao baštiniti, a ne znam jesam li dovoljno, poslovno vizionarstvo, sklonost organizaciji, planiranju, učenju, primjeni najnovijih tehnologija u svijetu. Njegova su poljoprivredna poduzeća uvijek bila u špici Hrvatske i Jugoslavije, dobio je mnoge nagrade. A kao umirovljenik, u svojoj 90-oj, započeo je drugu karijeru – čudesnu, koja je trajala doslovce do kraja u 99-oj.  Postao je silno aktivan u društvu, sazivao konferencije, inicirao projekte, objavio tri knjige, dobio mnoga priznanja i na kraju najveće – Nagradu za životno djelo Zadarske županije 2012. Imao sam sreću da smo kao koautori zajedno napisali i jednu knjigu – „Uputstvo za život / Misli, Praksa, Velikih ljudi“. Uvijek sam bio menadžer, on je bio veći, velik, lider nadaleko. Otišli su moji roditelji nedavno, ona sa 89, on u 99-oj. Ostavili su svijetu i veliku ljudsku poruku: treba biti aktivan do kraja, pošten, jednostavan.

Kada i kako ste zaradili prvi novac?

Tijekom studija stalno sam nešto radio, vrtio, prodavao i na taj način zarađivao pola novca za život. Kao poduzetnik prvi veći novac zaradio sam pisanjem knjige „Kompletan pregovarač“, 1992.g. U to vrijeme rata i početka tranzicije mnogo se pregovaralo pa je knjiga bila hit, a promocija u HGK pravi događaj. U dva mjeseca prodano je 3000 komada, a kasnije još 1000. Onda sam počeo sa seminarima. Iza toga ostalo je novaca, čak dosta - uspoređujući to sa mojom skromnom plaćom u Končaru, kao direktora u socijalizmu.

Opišite jedan jako lijepi trenutak u svojem životu?

Ja običavam razdvajati uspješne od lijepih trenutaka, jer to ne mora biti isto. Lijepo je kad se uspnem na neku čudesnu planinu, a bilo ih je puno, puno. Zna biti jako lijepo na mojim promocijama knjiga koje uvijek imaju „dušu“. Predivna dva sata doživio sam u 2012.g. tijekom jedne svečanosti-promocije u Zadru. Među 200 prijatelja i partnera obilježili smo dodjelu Nagrade za životno djelo - posthumno mom ocu Dinku. Istovremeno bila je to i promocija knjige Uputstvo za život. Lijepi su mi trenutci iz života obitelji i napretka mojih kćeri -dosta bi ih nabrojio.

Koji trenutak biste izdvojili kao manje lijep?

Imao sam „nelijepo“ razdoblje 1988. do 1990. Bilo je to vrijeme raspada jugoslavenske privrede, učestalih štrajkova, financijskih i komercijalnih problema tvrtke. Bio sam na čelu velike organizacije, neki puta posve sam u važnim odlukama. Bojao sam se tada za svoje zdravlje, stres je trajao godinama. No, tko ne prođe iskušenja, kao da i nije prošao cjelinu života. Otišao sam iz Končara sa pritiskom u duši krajem 1990., ali sam se brzo prestrojio. Na određeni način bile su mi teške i prve ratne godine, kad sam često okretao zadnju kunu u džepu. 

Što je po Vama najzaslužnije za Vaš profesionalni uspjeh? 

„Sve dugujemo svojim vrlinama“, kazao je Benjamin Franklin. U mom slučaju presudni za napredak bili su radišnost i praktičnost pa onda sklonost timskom radu, kooperativna narav. No, mnogo toga ne bih radio ni počeo da mi nije moje kreativnosti (ne bih ni pisao ni slikao) i inovativnosti (ne bih pokrenuo toliko projekata, ne bio poostao inovator sa barem 10 nagrada za inovacije Končaru onda). Ali bih dodao: rezultati su mogli biti veći, a sa manje rada, da sam u nekim trenutcima bio usmjereniji. Meni sreća, sudbina, veze ili stranački lobi nisu ništa i nikad pomogli. Žao mi je što drugima toliko pomažu, jer to potkopava sustav vrijednosti i moral nacije. Pitam se kao i vi: koliko su važni marljivost, poštenje, solidarnost, učenje ... ili „snalažljivost“ i ono drugo?

Slika Vaše obitelji?

Ima nas četvero: kćeri Maja i Milna, supruga Jadranka i ja. Različiti smo dosta, a na okupu. Maja je dinamična, komunikativna, snažna osoba i konačna je sreća da je našla posao kojeg voli i radi dobro a to je marketing u wellnesu. Milna je sustavna, mirnija, njeguje posao i karijeru znanstvenice na Agronomskom fakultetu. Već je „odradila“ doktorat, ima i objavljenu knjigu („zdravi život u poslovnom svijetu“) i sinove Andru i Nadana. Supruga Jadranka je uvijek centar naše zajednice. Zadnjih godina radila je na rukovodnu rukovodnoj poziciji koja joj posve odgovara, u Zagrebačkom holdingu. Našla se, potvrđuje svoje talente, radi puno, dinamično, ono što odgovara njezinoj prirodi - što mi je jako drago. Kao obitelj, imali smo mnogo dobrih trenutaka, znali odnjegovati lijepe događaje, pa makar nekad netko više vukao prema onom svom (ja prema puno rada)

Koji su Vaši životni skretničari, uzori, mentori – ljudi koji su utjecali na Vas možete, a ne morate ih imenovati?

U doba dok sam se ja uspinjao kao mladić , posrećilo me da sam blizu velikih ljudi koji su kreirali događaje Končara i Hrvatske, osoba sa izuzetnim pozitivnim rezultatima koji se i danas osjećaju. Bili su to Ante Marković, utemeljitelj modernog Končara i direktor od 1961 do 1984., dr. Božidar Frančić, direktor Končara  od 1984 do1990., te moj neposredni prethodnik mr. Vitomir Kovačec, direktor lokacije Končar Transformatori, 1971. do 1984. Oni su zastupali filozofiju  IZVOZ, RAZVOJ, KADROVI,. koja je pogodovala mom razvoju i koju sam svesrdno promovirao cijeli život. To su moji uzori premda tada toga nisam bio svjestan. Među povijesnim ličnostima daleko prvi uzor mi je Benjamin Franklin, najuspješnija i najetičnija osoba Amerike 18. stoljeća. Sa svojim vrlinama i sposobnostima on bi i danas bio „prvak svijeta“. Učestalo posegnem za njegovom Autobiografijom.

Koji je Vaš ključni izvor motivacije, što Vas vodi naprijed?

Kako je teklo moje radno iskustvo, višestruko obrazovanje i osobni unutarnji rast, stvari su se mijenjale. U prvoj fazi „radeći zarađivao sam za život“. Kad sam postao direktor u Končaru bilo mi je važno „čega sam ja dio“. Dok sam razvijao svoja dva privatna poduzeća, M.E.P. d.o.o. i VIZU MG d.o.o. važno je bilo – „što stvaram“. A sad mi je dok radim važno „što iznutra postajem“. Sada me motiviraju jedino prilike koje podržavaju najviša načela: 1)  stvaranje i stvaralaštvo, 2) zajedništvo i suradnja među ljudima, 3) poštivanje prirode.  Zanimljivo, svaki od ovih obrazaca motivacije bio je praćen mogućnošću dostatne zarade.

U kojoj mjeri se osjećate odabranim i posebnim?

Nisu mi važni vanjski motivatori: titula, imanje, status, niti da sam u tom smislu nešto poseban. Vrijednije je ono što pronosim svijetom svojim knjigama, predavanjima, projektima, privrednim ostvarenjima, javnim djelovanjem A u tome jesam ostavio traga. Pa bi odgovor mogao biti: da, osjećam vrijednost i posebnost. Sada da, prije ne toliko.

Vjerujete li u Boga Isusa Krista?

Ne. Što zbog odgoja, što zbog osobnog „filozofskog“ promišljanja, o sebi, ljudima, svijetu.

Koje karakteristike su po Vama presudne za uspjeh jednog lidera?

Nekoliko osobina smatram presudnim za uspjeh menadžera na top razini. Prvi je proaktivnost i smisao za predviđanje. Zatim je tu vještina izbora ciljeva, vizije, da budu u suglasju sa mogućnostima. Svakako se očekuje da je lider humana i komunikativna osoba jer njegov je glavni posao organiziranje ljudi oko ciljeva. U Hrvatskoj je česti problem uspješnih privatnih poduzeća i taj što njihov utemeljitelj ne zna upravljati uspjehom: krene u sva područja koja mu se nude, preinvestira se, zanemari ljude, ne održava ravnotežu, ne delegira, ne angažira menadžere profesionalce već nužno i dalje ostaje na vrhu on sam ili forsira članove obitelji... I odjednom, sve se sruši, ni sam ne zna što se to dogodilo.

Kako planirate na dnevnoj, tjednoj i mjesečnoj bazi?

Orijentiran sam na procese, na načine kako se nešto treba uraditi pa volim planiranje, metode, organizaciju. Osnova planiranja mi je tjedni i mjesečni plan, u kojima sagledavam progres projekta u nekoliko najvažnijih koraka. Mnogo bilježim, tada imam osjećaj kontrole nad stvarima. Bilježenje je važnije kako su zadaci heterogeniji. Vidite, ja istovremeno pišem knjigu, prodajem ju, prodajem i druge naše proizvode, predajem na seminarima, radim sa ljudima, vodim tvrtku, a privatno: izvršavam dnevne obveze, planinarim, čitam mnogo, putujem, poljepšavam veliki vrt oko vikendice; pa kako bih to mogao bez bilježenja i plana. I stalnog traženja ispravne orijentacije. Svakog jutra stavim na stol novi papir A4, crtama ga podijelim ga na područja: prodaja, razvoj, kadrovi, ostalo, pa onda i privatno. Unutar tih kvadranata upisajujem predstojeće aktivnosti, ideje, obveze... Bojom ili nekim drugim uočljivim znakom označim prioritet, po važnosti (ABC) i žurnosti (123) . Možda sam nekad i preorganiziran, to zakoči mobilnost.  

Koji je Vaš hobby i što volite raditi u slobodno vrijeme?

Imam široke interese i njegujem ih. Moj posao autora, predavača, pokretača projekata isprepliće se često sa mojim „privatnim“. Volim čitati, posjedujem dvije knjižnice – onu o menadžmentu i onu osobnu. Sve što čitam pretvara se u priču, poruku, utječe na posao. Jako volim izlete i planinarenje, kontakt sa prirodom. O tim doživlajima često napišem zgodnu priču. Volim poeziju, nju vole i članovi obitelji. Nekad u mlađoj dobi dosta sam slikao u ulju, mislim 200 slika, prodao i poklonio većinu, a sebi ostavio koji 30. Nadam se ponovno proslikati i imati izložbu. Dogodilo se da imam i tri ozbiljne kolekcije, zapravo već i muzeje – starih predmeta iz tradicijske Hrvatske, mesinganih figura i kamena koje donesem iz prirode. Puno je toga, pa nekad kroz sve malo krivudam.

Što mislite o konceptu učenja iz tuđih grešaka?

Volim čitati i studirati, zamijetiti tuđa iskustva, dobre primjere. Poštujem tuđa i dobra i slaba iskustva, na njima se može puno učiti. I vlastita povijest utječe na mene. Ne smatram da ljudi u privatnom životu „puno i naveliko griješe“. To je jednostavno život, okolnosti se ukrste sa ličnošću, osobinama, pa što ispadne.

Komentirajte izreku: Čovjek ne može biti sretan izbjegavajući život!

Sreća znači izraziti sebe, proživjeti svoje pravo izdanje, živjeti u skladu sa očekivanjima. Nije to lako i samo manjini uspije. Dogodi se mnogima da zanemare puninu života pa prožive samo njegovu duljinu, a ne i širinu. Mislim da to znači izbjeći život!

Kada biste ponovno išli istim putem što biste na njemu promijenili?

Zadovoljan sam do kuda sam došao, što sam radio, koliko napravio, koji trag ostavio, i na koncu što sam u sebi postao. Ne bih mnogo ili čak ništa mijenjao u osnovnom sadržaju. Ipak, volio bih da sam bio u nečem drugačiji: da sam ranije donosio neke važne odluke, bio rezolutniji, ne radio uredno neke stvari koje uopće nije trebalo raditi. Da sam više radio „prave stvari“, a manje na „pravi način“. Možda bih uradio više, a manje radio i za 30%, i imao prave godišnje odmore, više bio sa svojim bližnjim, izgurao neki mega-projekt, produbio neki hobi. Ovo je i je savjet mojim kćerima i svijetu. Ali, nije bilo loše, ponovio bih.

Privatna i profesionalna budućnost?

Zamisli su više od mogućnosti. Puno ih je, ali suženo gledajući to je ovako: privatno, volio bih obnoviti slikanje na ulju  i imati izložbu, možda u 2014. Želio bih ostvarivati 40 dana u godini u prirodi, izletima, putovanjima. I da svi u obitelji rastu, a posebno iznutra, jer to je važan put ka sreći. Posve profesionalno – želio bih da tvrtka M.E.P. d.o.o. nađe svoje mjesto i u novih 20 godina. Volio bih u pet godina izdati tri nove  dobre knjige, znam koje, te dobro osvježiti Učinkovitog menadžera. I da društvu još dam pokretanjem nečeg profesionalnog na planu edukacije mladih i širenja ideja društveno odgovornog poslovanja. Nije sve moguće, vidjet ćemo. 

Najveća poslovna knjižara u jugoistočnoj Europi

Tvrtka M.E.P. d.o.o. dobila uglednu nagradu za knjigu-planer Učinkovit menadžer

Naša preporuka

Za Vaš godišnji odmor

Izrada web stranica WEB marketing