RSS
Newsletter
Prijavi se!

Nešto jako dobro. Baš za dušu: PRIČA O PRIJATELJU

Ivan je proživio 66 godina, rođen 1948. Zadnjih desetak godina ozbiljno narušena zdravlja.

Ali tek ovih posljednjih nekoliko mjeseci zime i proljeća u 2014. s osjećajem izgubljene nade i volje.



Svi znamo - Ivan je bio posebna i osebujna osoba. I sad bi mi vjerojatno, da može, dobacio: „Gogi, sjedni, 2“. A možda bi me i pustio da ispričam ovu priču. Na to računam.
Pa, kakav je Ivan bio, što činio, zašto će nam tako faliti? 
Bio je prihvaćen i popularan. „Ljudina“. S njime se brzo prelazilo na ti, svaka situacija se rješavala. Živio je jednostavno. S Ljerkom se našao na plesu u Studentskom centru i uskoro su plesni koraci, koje su oboje voljeli, postali koraci kroz život. Vjenčaše se 1976. Dobili su - imali sina, Vedrana. Imali – jer Vedran je tragičnim slučajem stradao 1995, u svojoj devetnaestoj. Igrao je u hrvatskoj juniorskoj hokejaškoj reprezentaciji, a otac ga je svugdje pratio, podržavao. Kako je on otišao, otišao je nepovratno i jedan dio Ivana. Preteško je pao taj gubitak. Čini se kako je Ivanov život imao dva glavna razdoblja – do i nakon 1995. U ovom drugom, dogodile su se bolesti.

Nije imao sreće sa svojim tijelom – dugogodišnje muke s povišenim šećerom, pa polovično uspjele dvije operacije noge i na kraju tumor. Teško se s time bilo nositi – fizički, a vjerojatno i psihički. Nije svima dao da to vide, ali njegovi ukućani vjerojatno znaju sve. Ili ne sve, jer malo je o sebi iznutra htio kazivati. Ovim odlaskom njegove su muke skraćene, ako se tako smije reći.

Većina se ljudi potvrdi kroz svoj rad, nađe se u tome. U struci je Ivan bio uvažen, vrijedan, odgovoran, sistematičan. Građevinski inženjer, predan graditeljstvu i gradilištima. Tu nema pretvaranja. I međuljudski odnosi i posao, tu je sve jasno. Bio je dobar rukovoditelj, prvo poslovođa onako mlad. Njegova prva tvrtka bila je i njegovo najveće iskustvo, čini se ljubav – 10 godina Hidroelektre. Radio je često na mostovima; sreća je kad gradiš nešto što vezuje, spaja i traje... S drugima gradio je mnoge objekte koje znamo - petlja Lučko, Jadranski most, most uz Slavonski brod, stadion na Poljudu... Jak je trag u njemu ostao nakon 8 mjeseci života i rada na terenu u Rusiji, iza Urala. 
A zadnjih deset godina radio je kao „samostalni ovlašteni inženjer“, vršeći nadzor na gradilištima po Zagrebu. Otvorio je „ured ovlaštenog inženjera“. Otišao u mirovinu s početkom 2013., ne zato što više nije htio, već zbog narušenog zdravlja, otežanog kretanja. Kazao bi: „Kakav je to nadzornik koji naokolo gradilišta hoda sa štapom u ruci“. 
Imao je dobre prijatelje u branši, petkom su se godinama nalazili u kafiću u naselju Borovju, na „tjednom pregledu situacije“, kratkom prijateljskom druženju ujutro. Tako lijepi običaj! Većina ste vjerojatno sad ovdje – na tužnom ovom „pregledu situacije“, jer jedan drug nije došao.

Karakter? Njegove si crte lako mogao uočiti odmah - otvoren u svakom izražavanju, vedar, često šaljiv, nekad i jetak. Za neke tipične situacije imao je svoja rješenja, fore. Kad bi netko započeo onako dulje govoriti, „držati govor“, „piliti“, njegovo je čuveno bilo da te opomene učiteljski: „Sjedni. 2.“ Kad nešto ne bi išlo po planu kazao bi: „'Enti rižu.“ Pitao sam ga za značenje. „Kako ne znaš za 'enti rižu?“. 
I otišao je a da nisam to naučio. 
Kad smo komentirali nešto od ovih naših poteških društvenih tema i problema – zezao se: „Tako nije bilo kod druga Tite“.
A svoju Ljerku je pratio i nadzirao nježnom brigom. „Vidi plavuše! Stalno moram paziti da se ne izgubi, da nešto ne zaboravi....“ I kupio joj je zviždaljku, „fišću“, da se glasa gdje je, kad smo na izletu. Onda smo i mi drugi to nabavili za naše plavuše. Volio nam je pričati viceve – većinom o plavušama ili o papagaju. Ponio bi na druženja skriptu s vicevima, pripremio se malo negdje po strani i onda nam izveo „književno veče Muje i Hase“.

Plesači, planinari, pjevalice, prijatelji... mi nemamo više jednog svog tako dobrog druga. Prebirući po zapisu prošlosti dosjetio sam se toliko toga: smijeha u motelu Jezero i svugdje... Bilo nas je u Egiptu, na Kubi. Pohodili smo Krasno na Velebitu, Bohinj, Letovanić, a nadasve Lokvarsko jezero, tamo desetak ljeta logorujući. Ići će se tamo i dalje, nekako, grupa će biti manja. Ovim sam nizanjem tek htio zaključiti – bili su to lijepi trenuci, bogati sadržaji. Izgleda ipak da smo živjeli i neku širinu a ne samo duljinu života.

I sad nešto osobno. Imao sam sreću ići svake godine kod obitelji Zidanič u berbu, u selo Bojsno uz Brežice. Slatko grožđe, veselo čavrljanje
 između trsja, uvijek prebogata trpeza u mame Milice, obojilo je srećom 28 dana od mog života – 14 godina po jedan vikend. 
Hvala Ivanu za to i za sve, od mene, nas, svijeta.

 

... izrečeno 18. srpnja 2014.

Najveća poslovna knjižara u jugoistočnoj Europi

Tvrtka M.E.P. d.o.o. dobila uglednu nagradu za knjigu-planer Učinkovit menadžer

Naša preporuka

Za Vaš godišnji odmor

Izrada web stranica WEB marketing