STRES: KAKO PSIHI POMAŽE VJEŽBANJE?

Lutaka je više, malih i većih, mršavih i debelih, da stresom ugroženi djelatinik može izabrati onu koju mu najviše paše (da ne kažemo, koja ga najviše podsjeća na šefa-zlostavljača). Istovremeno, neke tvrtke u Americi imaju sobu za vriskanje. Kod nas je već raširena praksa team-buildinga u nekom lijepom prirodnom ambijentu. To su samo neki noviji i kreativniji putevi za oslobađanje zaposlenih od nagomilane tjelesne i psihičke napetosti uslijed stresa. Farmakomani će odmah nadodati da bi najkorisnije bilo izumiti spasonosnu tabletu koja bi nam trebala, i bez dodatne muke, posisati sav taj višak energije, a kad je uzmanjka, dodati onoliko koliko je treba.
Tijelo se i samo pokušava osloboditi napetosti pa tako uzrujani šef nervozno hoda tamo-amo po prostoriji. Na utakmici koja je rezultatski neizvjesna lupkamo nogama o pod i lomimo si prste.
Dakle, prateća posljedica svakog trajnijeg stresa je gomilanje psihičke i fizičke energije koja se u suvremenim životnim uvjetima nema gdje utrošiti i koja satima nakon poticaja ostaje u tijelu kao „napetost". U uredu, naprosto, ne postoje okolnosti za akciju tipa „bori se ili bježi", kako je to nekad u prirodi bilo kad su se naši pretci našli oči u oči s nekom zvijeri ili čovjekolikim neprijateljem (znamo da mozak u uvjetima velike opasnosti trenutačno oslobađa hormon kortizol, a nadbubrežna žlijezda hormon adrenalin i noradrenalin). Gomilanjem, sve se to kroz neko dulje ili kraće razdoblje pretvara u strašni otrov koji će polako, kap po kap, početi razarati i najsnažniji organizam. Prvo će naići smetnje (povremene nesanice, znojenje...), potom poremećaji (lakša depresija, križobolja, glavobolja...) i na kraju s dosta vjerojatnosti bolesti probavnih organa, štitnjače, krvnih sudova i svega živog što čini naš organizam. Na kraju stižu one prave, globalne pogibelji cjelokupnog modernog društva - infarkt, tumor, kap... (I to je kraj!).


Goreopisanih napetosti treba se, dakle, na svaki mogući način permanetno oslobađati iz tijela. Daleko najbolja od inih metoda u ovom smislu jest naša staromodna, obična, ljudska - tjelovježba. U tome su trčanje, biciklizam, aerobik, teretana, žustro hodanje, plivanje... svi oblici koji izravno pripadaju tzv. aerobnom tipu vježbanja, najzahvalniji, najpristupačniji, najjeftiniji i najkorisniji.
U podnevnoj stanci neki ljudi oblače tenisice i istrče svoju turu, par kilometara za 20-30 minuta, kojim se načinom trenutačno utroši sav suvišak novoproizvedene energije. Redovito vježbanjanje, 3-4 dana u tjednu, najmanje po 45 minuta, još je jedan način, možda ljudima najbliži i najpopularniji.
Vježbanje oslobađa hormon užitka endorfin, koji djeluje poput opijata morfina, pa osjećamo veselje i polet, zanos koji traje kako tijekom vježbe tako i dosta nakon nje. Rekreativci uživaju i neke druge psihološke dobrobiti: pobošljavaju sliku o sebi, raste im samopoštovanje, bolje zadovoljavaju potrebe pripadanja, prijateljstva i ljubavi, više se igraju i zabavljaju. Boljeg su raspoloženja, vedriji su, brže izađu iz „beda", a rijetko zađu u depresiju. Ljudi koji naviknu na tjelovježbu postaju „zdravi ovisnici" i kažu da su bez rekreacije „kao ludi".
Upitajte o tome svoje kolege, one koji redovito vježbaju, i vidjet ćete da li je to doista tako.

Milna Tudor & Goran Tudor

www.manager.hr